Na našem se području sadnja voćaka može obaviti tokom cijelog perioda mirovanja vegetacije pa čak i zimi ako su povoljni uslovi i tlo to omogućuje. Jesenja, ali i zimska sadnja su bolje od proljetne jer što su sadnice ranije posađene, imaju snažniji vegetativni rast podzemnih i nadzemnih organa, kako na početku vegetacije tako i tokom cijele godine.
Prije sadnje potrebno je pripremiti teren – pokrčiti prethodnu vegetaciju, poravnati teren ako je potrebno, obaviti duboko oranje ili rigolanje te poravnavanje površine i obilježavanje sadnih mjesta.
Ako neki od ovih koraka pripreme nije izvršen, a sadni materijal je već nabavljen, onda ga je potrebno trapiti. Trap je jarak dubine 50 cm, a širine malo veće od promjera sadnice. Kod trapljenja treba paziti da sadnice ne budu povezane u snopove jer na taj način ostaju šupljine među korijenjem. Sadnice je potrebno koso postaviti u trap tako da i spojno mjesto bude u jarku, a u njih nasipati rahlo tlo kako bi se popunile sve šupljine među korijenjem. Sve se lagano nagazi da tlo bolje sjedne uz korijenje. Na kraju se nasipa još zemlje, a u hladnijim područjima dobro je postaviti sloj slame kako sadnice ne bi smrznule. Potrebno je paziti da se u trap ne uvuku voluharice i miševi. Trapljenje se može obaviti i u pijesku u zatvorenim prostorijama, pri čemu treba voditi računa o uslovima dobrog čuvanja sadnica do sadnje (vlažnost, temperatura, svjetlo).
Prilikom odabira sadnice treba izabrati razvijene i zdrave jednogodišnje sadnice koje imaju dobro razvijene mladice, dobro sraslo kalemljeno mjesto i snažan korijen.
Kod donošenja sadnice do mjesta sadnje i prilikom pripreme za sadnju, treba voditi računa da one budu što kraće izložene utjecaju sunca i vjetra. Na mjestu sadnje treba izvršiti klasiranje prema debljini. Tada se detaljno pregledavaju nadzemni dijelovi u pogledu kvaliteta, zdravstvenog stanja i mehaničkih oštećenja, a zatim se obavlja pregled i priprema korijenova sistema za sadnju.
Prilikom vađenja sadnice u rasadniku, na žilama korijena je nastao rez kojeg je potrebno obnoviti na način da se makazama ponovno napravi rez koji treba biti gladak i poprečan. Tim rezom se pospješuje stvaranje novog staničja. Prakticira se još i skraćivanje žila na dužinu od 20 do 25 cm, a tanko korijenje nije potrebno prikraćivati, osim kod mehaničkih i drugih oštećenja.
Korijenove žile u presjeku moraju biti svijetle boje i svježeg izgleda jer odsutnost svijetle boje i svježine najčešće je posljedica niskih temperatura, suvišne vlage u rasadniku, slabog trapljenja ili dugog stajanja na otvorenom. Pregledane, pripremljene i klasirane sadnice trebale bi se potopiti do korijenova vrata u rastvoru ilovače i goveđe balege radi navlaživanja korijenova sistema i boljeg sljubljivanja s tlom.
Na pripremljenom, rigolanom i markiranom tlu otvaraju se jame za sadnju, neposredno uz oznaku unutar reda i uvijek na istoj strani. Jame su obično dimenzija 40×40 ili 50×40 cm. Kopanje se danas obično izvodi pomoću svrdla, a otvorena jama se prije sadnje zaprašuje sredstvima za zaštitu od zemljišnih štetočina (larve žilogriza, grčice hrušta, klisnjaci i sl.). Nakon toga se po potrebi doda na dno jame mineralno đubrivo (NPK), ali pazeći pritom da ne dođe u dodir s korijenom sadnice.
Za sadnju su obično potrebne dvije osobe. Onaj koji sadi, drži sadnicu u voćnoj jami tako da korijenov vrat, bude na površini tla. Pomoćnik nasipa rahlo tlo dok sadilac pažljivo raspoređuje žile, nastojeći da one zauzmu prirodan položaj i da sitno, rahlo tlo ispuni sve praznine između njih. Pomoćnik dalje nasipa sitno tlo iznad korijena i zatim ga lagano nagazi kako bi što bolje prilegao uz korijenje. Sitno tlo se dodaje i dalje, ali se pritom pazi da iznad korijena ostane odgovarajući prostor za dodavanje zrelog stajskog ili drugog organskog đubriva. Pritom treba paziti da prilikom sadnje organsko hranivo ne dođe u dodir sa korijenom.
U kućnim vrtovima uglavnom nismo u mogućnosti vršiti duboko oranje ili rigolanje, te sadnju obavljamo u voćne jame. Pritom, voćna jama mora biti što šira, najmanje od 1 do 2 m, ako se nalazi u vrtnom zemljištu fine strukture, pa do 2 m na glinastim i težim tlima. Preporučuje se prosječna širina 1,5 m. Dubina jame kreće se oko 50 cm na laganijim tlima, a na težim i do 1 m. Ako je na dnu kamena podloga ili lapor potrebno ih je razbiti. Gornji sloj zemlje do oko 25 cm je mekši i plodniji, zove se još mekota. Taj se sloj iskopa i stavi na hrpu na jednu stranu. Donji sloj, oko 35 cm debljine, a na težim tlima i deblji, izbacuje se na drugu stranu. Zovemo ga zdravica, a predstavlja manje plodno tlo. Potom se jama ostavi prazna na nekoliko dana kako bi izmrzla i provjetrila se.
Zasipavanje jame i meliorativno đubrenje obavljaju se tako da se jedna trećina izbačene zemlje (zdravica + mekota) izmiješa sa 2 do 3 kg mineralnog NPK đubriva i otprilike 5 kg zrelog stajnjaka. Ostali dio jame zatrpamo s ostatkom zemlje i pustimo da se slegne. Kada se zemlja u jami slegla, započinjemo sadnju.
Zemlju mekotu treba otkopati i korijen rasporediti po jami, a nakon toga prekriti ga slojem zemlje debljine od 2 do 3 cm i dobro ugaziti. Na to se opet nabacuje plodno tlo do debljine od desetak centimetara, nagazi se i preostalim tlom napuni do vrha. Stajsko đubrivo stavlja se nakon završene sadnje oko voćke u odnosu od 1 do 1,5 m i pokrije se zemljom.
Kako bi sadnica bila što stabilnija i ne bi se polomila uslijed nepovoljnih vremenskih prilika potrebno joj je osigurati podršku. To je jednostavno uz pomoću kolčića koji je potrebno zabosti pored sadnice i povezati ga za deblo grubim vezom u obliku osmice, čiji je gornji kraj uz stablo. Vez ne smije biti čvrst, tako da se sadnica može spustiti kada se zemlja slegne. Nakon sadnje, potrebno je sadnicu zaliti, a prijevremene izboje porezati na dva pupa i radi dezinfekcije, zaštiti nekim bakrenim sredstvom.
