Sve je veće interesovanje građana za uzgoj i sadnju autohtonog, često i zaboravljenog voća na našim prostorima, a među njima je i mušmula, stara voćka koja se danas sve rjeđe sadi i konzumira.
Prema riječima Adisa Zukića, vlasnika rasadnika i uzgajivača autohtonih vrsta voća, u proteklom periodu rasprodao je sve sadnice mušmula koje je posjedovao.
“Ne znam šta je tome doprinijelo, ali veliki broj građana dolazi i želi da kupi sadnice ove voćke. Nju je najbolje saditi u jesen, a ono što je karakteristično za nju jeste da je to veoma otporna vrsta voća, ne zahtijeva prskanje, upotrebu hemijskih preparata, niti bilo kakav poseban tretman”, kaže Zukić.
Prema njegovim riječima, značajno je poraslo interesovanje i za druge domaće sorte voćaka.
“Ljudi su se osvijestili, pa se sve više odlučuju da zasade domaću kalatušu, crnu krušku, jabuku petrovku, ašlamu bjelicu ili šljivu savku. Često volim reći prijateljima i poznanicima da, ukoliko žele jesti zdravo voće, zasade vlastiti voćnjak. Mislim da svako domaćinstvo, ukoliko postoje uslovi, treba da uzgaja voće, a ja preporučujem naše domaće sorte”, ističe Zukić. Kako kaže, zbog uvoznih lobija i neselektivne politike mnoge domaće sorte voća bile su pred nestankom, a među njima je i mušmula.
Foto: Nezavisne novine
Inače, sredina jeseni je godišnje doba kada dospijevaju i zriju plodovi ove stare voćke, koja se danas može pronaći tek ponegdje.
Sanski književnik i publicista Amir Talić posjeduje nekoliko stabala, te objašnjava kako su njeni plodovi okruglasti i liče na izduženu jabuku sa spljoštenim vrhom.
“Kora im je kožasta i kestenjaste boje, a kada se beru, plodovi su tvrdi i treba neko vrijeme da odstoje. Tek kada ugnjile, sočni su i ukusni za jelo, poput kruške crnice”, objašnjava Talić.
Kaže kako se radi o listopadnom grmu koji naraste do visine od pet metara i može živjeti oko pedesetak godina, dok se sa jednog stabla može ubrati oko dvadesetak kilograma plodova. Stablo mušmule ima dekorativnu vrijednost, a posebno je lijepo u proljeće kada cvjeta ružičasto-bijelim cvjetovima.
“Zanimljivo je da se radi o vrlo rodnoj biljci i svake godine uberemo velike količine plodova. Nešto podijelimo rodbini i prijateljima, dio ostavimo za sopstvenu upotrebu, a zbog toga što plodovi sadrže dosta pektina i šećera, nešto završi u pekmezu, koji je naročito ukusan”, kaže Talić.
Mušmula je u proteklom periodu bila prilično zanemarena, iako se radi o voćki koja bez problema raste i opstaje u našem podneblju. Konkretno, na području Unsko-sanskog kantona nema nikoga ko se bavi plantažnim uzgojem ovog voća.
Plodovi mušmule su bogati vitaminima i mineralima, a za liječenje se ne koristi samo njen plod, nego i koštice, lišće, cvjetovi i kora drveta. Mušmula potiče s područja sjevernog Irana i prostora Kaspijskog jezera, a na područje Evrope proširila se s grčkim osvajanjima. Posebno je bila popularna u srednjem vijeku, kada se u značajnoj mjeri uzgajala i konzumirala, a danas se sve više prepoznaju i cijene njena ljekovita svojstva.
(Izvor: Nezavisne novine)
