Zova je poznata ljekovita biljka koja je izuzetno cijenjena kao prirodni lijek u slučaju različitih problema. Puna je vitamina, a ljekovita svojstva su sadržana u svim njenim dijelovima. Cvjetovi zove su sitno bijeli, ističu se izraženim i ugodnim mirisom, a uz to su jako ljekoviti. Kod nas se najčešće koriste za spravljanje soka. Cvjetove zove, za spravljanje sokova, berite po sunčanom vremenu, a nikako nakon kiše dok su još vlažni.
Zova je česti stanovnik na šumskim putovima, livadama i drugim napuštenim mjestima, iako se nekada nađe i uz kuće i naselja. Zova je stoga zasigurno jedna od najpoznatijih samoniklih biljaka koju često beru i ljudi koji inače ne beru i prepoznaju samoniklo bilje.
Svrstava se u biljne vrste koje imaju visoke potrebe za vodom. Može se uzgajati u područjima sa 700 mm oborina godišnje. Korijen se bazge prostire plitko te joj je potrebno osigurati dovoljno vlage, osobito ljeti u vrijeme rasta plodova. Važan je pažljiv odabir lokacije kako bi se smanjio potencijalni utjecaj suše, ali svakako i različitih zagađivača. Treba izbjegavati sadnju uz prometnice.
Danas se u bolje opskrbljenim vrtnim centrima mogu nabaviti kontejnirane sadnice zove. Sadi se u jesen ili proljeće. Proljetna se sadnja preporuča obaviti što ranije u južnim područjima, a nešto kasnije u brdsko – planinskim uvjetima, gdje postoji opasnost od zimske pozebe.
Treba joj mnogo mjesta i mnogo vode za rast i razvoj. Sadnja se obavlja kao i kod bilo koje druge voćne vrste. Sade se dvogodišnje ožiljene sadnice koje se dobivaju vegetativnom metodom. Ova biljka ima vrlo plitko korijenje zbog čega je potrebno dobro obraditi tlo i osigurati joj mnogo vode tijekom života. Zova se obično sadi u razmacima između 4 i 5 metara unutar reda i do 5 – 6 metara između redova. Sadnicama je poželjno osigurati oslonac poput kolca ili stupića.
Stablo zove cvijeta i rađa već druge godine nakon sadnje te rađa redovito svake godine.
(Izvor: jabuka.tv)
